Jednog hladnog novembarskog petka učili smo priču o Crvenkapici, po slikama. Za zadaću, preko vikenda, smo dobili zadatak da napišemo kratak sadržaj priče. Priča k’o priča. Čula sam je na desetine puta, prije polaska u školu, tako da sam znala svaki detalj. Čim sam došla iz škole, prionuh na posao i napisah kratak sadržaj. Moji kod kuće su znali da odgovorno i redovno radim zadatke, pa nisu ni pregledali šta sam napisala.(Bila su to druga vremena, kad su djeca išla u školu, a ne mame i tate. ) Elem, prošao je vikend, došao ponedjeljak”

“Sveske na sunce”-povikala je učiteljica, “da vidimo zadaću”. Ponosno sam otvorila svesku i strpljivo čekala da učiteljica pregleda učeničke zadaće i dođe do mene. Učiteljica uze moju svesku. Zainteresovano je čitala i povremeno podizala obrve: “Odlično”. U jednom trenutku učiteljica se uozbilji. “Skarlet, zašto nisi završila priču? Tvoja posljednja rečenica glasi:”A, onda je došao vuk.” Zbunjeno sam gledala u nju. Nisam imala odgovor. “Da spasim Crvenkapu”-bubnuh. Svi u razredu se počeše smijati i domunđavati. “Kako da je spaseš?” -bila je radoznala učiteljica. “Pa, lijepo da je spasim. Dalje nema. Čiča -miča, gotova je priča. Tu se završava. Vuk je došao i nije pojeo Crvenkapu. Ako nije napisano, nije se ni desilo”.

Priča koju ste upravo pročitali anegdota je iz vremena kada je Dušica Stanković-Đukić išla u osnovnu školu. Scarlett O’Hara iz romana “Prohujalo s vihorom” jedan je od najdražih joj književnih junaka, pa je svoju Facebook stranicu nazvala – Skarlet i snovi, a tako se i u ovoj priči nazvala – Skarlet.

Dušica je profesorica jezika i književnosti, majka, supruga i domaćica. Sljedeće godine postavila je sebi zadatak da objavi knjigu.

Slovo po slovo, riječ po riječ, nakupi se materijala i na ovoj mojoj stranici. Kako i neće, kad svaki dan nešto…

Posted by Skarlet i snovi on Nedjelja, 27. Septembar 2020.

Dugo vremena sam razmišljala kako će ona izgledati. Odlučila sam da to bude zbirka mojih kratkih priča, gdje sam bila posmatrač i inspiraciju “lovila usput u prolazu”. Neke od tih priča će biti moja sjećanja, anegdote sa mojom djecom, ponovo proživljeno djetinjstvo, kroz njihove doživljaje itd.
(Romani će čekati još malo, jer rad na romanima podrazumijeva mnogo posla, jedan kompleksan pristup svakom od junaka, dubinsku analizu i predstavljanje svakog lika ponaosob, a to je ono čime nikada nisam u potpunosti zadovoljna. Pošto sam po struci profesor književnosti, znam kako treba da izgleda dobar roman, ali sam, ipak, i dovoljno objektivna prema sebi i znam kada na nečemu treba još raditi, da bi ispunilo moja očekivanja
” – kaže Dušica.

Dušica dodaje da najteži dio posla tek slijedi: odabir i dorada pisanog materijala u protekle gotovo dvije godine. Dio tog materijala već je objavila na svojoj stranici Skarlet i snovi. Kaže da će tek kada bude potpuno zadovoljna kako izgleda njezina buduća knjiga, razmišljati o izdavaču. A kako se rodila ljubav prema pisanju, pročitajte u nastavku.

Volim ranu jesen i svu njenu raskoš boja, mirisa i zvukova. Jedan od najljepših podsjetnika jeseni je miris pečenog…

Posted by Skarlet i snovi on Utorak, 29. Septembar 2020.

“Ljubav prema pisanju, odnosno ljubav prema knjizi,uopšte, rodila se jednog davnog ljeta, kada sam imala sedam godina, prije nego što sam trebala krenuti u prvi razred osnovne škole. Tog ljeta tata mi je kupio knjige za prvi razred, a ja sam bila oduševljena njihovim izgledom i mirisom. Činile su mi se dijelom nekog čudesnog začaranog svijeta, i svakog popodneva ja sam se kradom uvlačila u sobu i satima ih razgledala, upijajući njihov miris, kao opčinjena, gubeći pojam o vremenu i prostoru, gdje se nalazim. I, kako tad, tako i danas, te knjige me obilježiše za čitav zivot. Prošlo je od tog dalekog ljeta dobrih 30 i kusur godina, a ja i danas kad nađem novu knjigu izgubim pojam o vremenu” – ispričala je naša sagovornica.

Na studiju je okupirala književna kritika i nije imala vremena da se bavi slobodnim temama. Godinama kasnije nije ništa pisala, mislila je da je ta faza njezinog života gotova.

Dobar pisac je kao dobar glumac. On pronikne u ličnost svakog svoga junaka, razmišlja kao on, gleda kao on. Obuje…

Posted by Skarlet i snovi on Utorak, 22. Septembar 2020.

“A, onda, u danima kad sam postala majka, u noćima dok sam uspavljivala bebu i dok sam imala samo svojih deset minuta, riječi su se javile. Tutnjale su u mojim ušima, u mračnoj sobi i tada sam shvatila, jednom ću opet pisati. Znala sam, jednom kad budem imala ponovo vremena da budem konačno svoja, ponovo ću pisati. Sada pomalo pišem. Kad ukradem vremena da našvrljam koju riječ, čisto da ostanem u formi. Jednom će porasti djeca, jednom ću imati vremena za svoju dušu. Moje vrijeme još nije došlo. Čekam svojih pet minuta” – otkriva Dušica.

Dotad kaže da sebe i svoje čitatelje zabavlja tekstovima na svojoj stranici “Skarlet i snovi”. Stranica je pokrenuta prošlog ljeta.

“Iz ljubavi zaista sve radim, to je mjesto gdje sam ja svoja, onakva, kakva baš jesam, to je moj svijet u kojem letim bez ikakvih ograničenja, moja svakodnevna bajka, za koju nikada ne znam gdje će me odvesti. Moj današnji stil pisanja je jednostavan, jezik je svakodnevan i blizak razgovornom stilu i, vjerovatno, je rezultat godina provedenih u učionici. Koristim riječi koje su lako razumljive i svima jasne, a posebno mladom čovjeku od 16-17 godina” – u šta se možete svakako uvjeriti čitajući njezine tekstove.

Priznaje da joj je pisanje poput vježbe, kaže da je jednom kad uđete u ritam teško odustati.

A, ja sam ti, brate, emotivac, ja se vezujem za sve i svašta. Za uspomene, sitne poklončiće, igračke i figurice što kupe…

Posted by Skarlet i snovi on Srijeda, 30. Septembar 2020.

Oduvijek sam voljela da pišem. Još od prvog razreda osnovne škole, kada je učiteljica prepoznala moj talenat – a kada smo već kod učiteljice u narednim pasususima otkrivamo nastavak priče sa početka.

“Vidi učiteljica da sam ja tvrdoglava i da ubjeđivanje neće ići tako lako, te mi u svesku nacrta pet cvjetića umjesto ocjene. Bila sam tako ponosna što niko od učenika nije dobio cvjetiće osim mene. Nisam ja tada znala da je moja draga učiteljica pravi psiholog, koji razumije dušu djeteta. Nacrtala mi je cvjetiće da me ne obeshrabri. Da je kojim slučajem zagalamila ili me prekorila, možda bi me povrijedila i možda bih zamrzila pisanje i olovku.
Ovako, njeni cvjetići u svesci i njena ljubav bili su najbolji vjetar u leđa, koji jedan učenik može imati… Od tada je prošlo skoro 35 godina, svaki trenutak tog časa i sad dobro pamtim, jedino ni danas nisam sigurna zašto nisam završila priču. Jedini odgovor koji mi se i danas nameće je “Da spasim Crvenkapu.”

U godinama koje su uslijedile nakon tog događaja, stotine tema i nadahnuća bile su na vrhuncu. U srednjoj školi profesor joj je skratio rečenicu tražeći da napiše manje komplicirano za svoje godine.

Kaže da joj pri pisanju ništa nije teško, samo ako ima dovoljno vremena. Inspiracije uvijek ima, kaže – u izobilju. Jedini joj je problem vrijeme, kada bi dan mogao trajati 30 sati, možda bi – priznaje – sve što zamisli nekako stigla.

Poznati taktovi muzike sa TV-a natjeraše me da se okrenem. Muzika s početka novog milenijuma ličila je stvarno na…

Posted by Skarlet i snovi on Subota, 26. Septembar 2020.

Pored pisanja, volim i neke druge umjetnosti(npr. glumu i muziku) zanimaju me i neki zanati, stotine ideja „čuči“ u mojoj glavi i čeka na realizaciju. Pošto, realno ne mogu sve stići, onda se fokusiram na ono što, ipak, najviše volim, a to je pisanje. Prošle godine, tokom godišnjeg odmora započela sam pisanje romana, a ove godine započela sam drugi. Dok je bilo slobodnog vremena, pisala sam svakodnevno, sada kada sam se ponovo vratila svojim školskim obavezama, sve manje vremena nalazim za pisanje. Vjerovatno će romani čekati sljedeći raspust. Ponekad mi se čini da u meni ima čitava plima riječi, a ja ne umijem da pronađem pravu, prosto mi se svaka čini nedovoljno jakom da iskaže emociju koju imam u sebi. Sreća, pa su ti trenuci rijetki” – priznaje ova profesorica jezika i književnosti.

Evo šta za kraj kaže uopšte za izdavanje knjige i prepreka sa kojim se suočavaju mnogi autori.

Mislim da svakog autora čeka trnovit put, pogotovo, ako nema materijalnih mogućnosti da sam finansira objavljivanje svoje knjige. Onda, čovjek mora praviti kompromise sa samim sobom, sa svojim snovima i uvjerenjima, a to umije da bude jako teško i stresno za pojedinca. Nadam se da neću biti u toj poziciji, pogotovo što u okruženju postoji toliki broj izdavačkih kuća, i nadaću se da će bar neka prepoznati moju ljubav i rad. U svakom slučaju, čovjek treba da sanja, a ako dovoljno čvrsto vjeruje u svoje snove, sigurno će ih i ostvariti“- rekla je za kraj naša sagovornica Dušica Stanković Đukić.

Vaša Nova Priča

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *