“Rat koji je buknuo u mojoj zemlji 1992. godine odveo me je iz rodnog grada, ali samo nekoliko kilometara dalje. Danas sam tako blizu a tako daleko, sarajevski gen o kome su mi roditelji pričali raspršio se širom svijeta. Danas pišem dušom svoga rodnog grada, živim u istoriji, pa me srce vodi lavirintima srednjeg vijeka…”

Svjetlana Samardžija autorica je romana “Kad se prošlost uplete”. Iza nje stoji velik broj znanstvenih radova i jedna objavljena znanstvena studija. Osim pisanja i povijesti, slikanje je njezina ljubav. Piše još jedan roman, a otkrila je detalje za Novu Priču.

Foto: Srna/Nezavisne

Mislim, kako sam starija sve više osjećam patnje drugih ljudi, često uhvatim sebe u odlutalom razgovoru sa nekom bakom ili djedom, što je rezultovalo i novim romanom prožetim Drugim svjetskim ratom, naravno Sarajevom, nastojanjem dvoje istoričara i supružnika da se pronađu u vrtlogu prošlosti, da otkriju svoje porijeklo. Knjiga je začinjena i misterijom ubistva kotorskog fratra, pokušajem ubistva supruga glavne junakinje i povampirenjem nekih ne tako zaoravljenih ideologija. Djurdjevdan je, knjiga u koju sam utkala svu svoju maštu, vjerodostojnost istorijskih podataka i jednu prelijepu ljubavnu priču prožetu Sarajevom…” – otkriva Svjetlana.

Njezina ljubav prema Sarajevu je ogromna, pa je ono što ona piše uglavnom vezano za Sarajevo.

Foto: Svjetlana Samardžija (iz privatne arhive)

¸¸Sjetim te se kad noć je bijela od mjesečine I dok mjesec obasjava moj lik dajući svjetlucavi odraz mojim suzama…Sjetim te se dok poljsko cvijeće raznosi miris proljeća, a jutarnja magla grli okolna brda iznad našeg Sarajeva¨…

Ne znam zašto ali Sarajevo doživljavam i kao najveću žrtvu i kao najveću ljubav. Istraživanja u Muzeju Stare Crkve na Baščaršiji, u Orijentalnom institute i Zemaljskom muzeju me svaki put natjeraju da na marginama istorije pišem zabilješke našeg doba, da spajam vijekove, da mirišem botaničke vrtove i stare austrougarske haustore, da zveckam štiklama kroz baščaršijsu kaldrmu i oživljavam prošlost“. – otkriva Samardžija.

Ljubav koja traje od osnovne škole natjerala je da hoda kroz život slikajući vlastite putove kamo je vodilo njegovo srce. Kaže da je sretna što piše na jeziku svoje domovine, što slika dušom svoje domovine i što istražuje po uzoru na velike srednjovjekovne povjesničare.

Foto: Svjetlana Samardžija

“…Na neki način nikada nismo pustili jedno drugo, naša srca su se godinama tražila I kada je razum birao druge ljude I vodio nas kroz život otkucaji su pisali jednu drugu priču. Nikada se mi nismo rastali, jer rastaje se dvoje kada sve veze postanu prekinute I kada osjećaji zgasnu sa zalaskom sunca. Ja sam I dalje nastavila da osjećam njegovo prisustvo I živjela sam kao da je tu. Rat je učinio svoje I odnio je u zaborav sve što je nekad sijalo, moje srce je razdvojeno od njegovih kestenjastih očiju, ali zna, zauvijek će da nas spajaju uspomene I ova ljubav koja mi ne dozvoljava da nađem nekoga. Mogu, znam da mogu, samo nije u redu uništiti nekome život dok tražim mrvicu njega…”

Mnogo puta mi kažu da sam sanjarka, da tražim nemoguće, međutim jedino što želim jeste da prave vrijednosti gdje je ljubav na prvom mjestu ostanu otgnute od materijalizovanog svijeta. Čovjek u sebi mora da nosi pravu ljubav da bi ona živjela u knjigama, a kad imate ljubav imate sve: i dobrotu i snagu i radost…” – rekla je naša sagovornica.

Svjetlana kaže da pokušava najljepše razdoblje povijesti sačuvati od zaborava, a pisanjem beletristike pokušava izvući ljubav, vjeru i nadu iz kandži zaborava. Dodala je da se osjeća cjelovito tek kad svoj istraživački i znanstveni rad začini ispisivanjem ljubavno-povijesnih romana akrilnim bojama i potezima kista na platnu. Kaže da će joj prvi roman biti najveća ljubav.

Foto: Svjetlana Samardžija (iz privatne arhive)

“…Vikendom odem tamo odakle su mi korijeni, malo selo u Katunskoj nahiji, tamo gdje je prava Crna Gora. Samo svaki put iznova dok otvaram gvozdenu kapiju, čujem njen osmijeh i vidim je u dugoj crno-bijeloj suknji i bijeloj majičici, kako sjedi na trijemu ispred stare kuće i gleda me svojim nevinim očima. Šta znače sve godine sa drugom, jedno veliko ništa,dao ih sve danas da je još jednom vidim kako hoda mojom starom kućom sa kosom podignutom u pundju…”

Dio je mojih sastava tokom srednjoškolskih dana i dio je moje neizmjerne ljubavi prema Sarajevu. To ratno Sarajevo u kome je bijes i mržnja bilo drugo ime, kroz ljubavnu priču o Ani i Aleksi dobilo je drugu stranu, onu gdje ljubav sve pobjeđuje i onu gdje i nakon dvadeset godina razdvojenosti ljubav u srcu glavnih junaka ne umire” – navodi ova autorka.

Trenutno živi između Podgorice, Sarajeva i Beograda, te kaže da je napravila sebi kolijevku sreće među ove tri zemlje.

Svjetlana Samardžija, rođena je 15. februara 1992. godine u Sarajevu, a zbog ratnih dešavanja je prognana iz rodnog mjesta i dolazi na Pale. Upisala je master na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu – odsjek istorija. Živi i radi na Palama.

Vaša Nova Priča


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *