Jednom ćemo ostariti , bore će uokviriti moje snene oči, vječitog zaljubljenika u ljubav. Zaljubljenika u dobro u ljudima, lijepu riječ i djelo. Sve može da ostari i poružni one će zauvijek ostati snene i mlade. Ti jedan realista života, držao si balans, uvijek. Pitam se šta bi bilo da smo oboje bili umjetnici, zaluđenici snova i emocija kuda bi nas to odvelo.

Da li bi mi preskačući ogradu tuđe bašte, ubrao cvijet, nasmijanu me vrtio u krug, mrsio prste u kosi, da li bi uspjeli?… Ili bi se možda pogubili u usamljeničkim, umjetničkim umovima, onako kada bi se povlačili svako u svoj kutak izmaštanog života. Da li bi išta uspjeli ili je bolje ovako?

Ti imaš svoju realnost, ja svoje snove pa se isprepletu i daju životu dozu normalnosti. Pa te puštam da budeš realan, pa me puštaš da plovim nerealnostima i snovima. I da se i dalje bunim na svako tvoje to nije realno. Kako, majku mu, ljubav nije normalna, emocija, stihovi i pjesme. … Sve je to realno i doživljeno, da nije kome bi palo na pamet da o ljubavi piše, pjeva i sneva.

Nasmiješit ćeš mi se i skrenuti priču nekom realnom opaskom, a ja ću se namusiti, pogled snen će mi odlutati daleko od tebe i današnjice, daleko negdje u vrijeme vitezova koji su se za ljubav borili. Pitaćeš me šta mi je. Reći ću , ništa. A znaćeš šta mi je , ali ćutat ćeš, jer znaš da tako mora, da sa mnom tako treba. I tako ćemo dočekati starost, ja zavaljena u nekoj stolici na ljuljanje, sa ćebetom preko koljena, sa knjigom na krilu, ti sa štapom u ruci na koji ćeš oslanjati stare kosti, kraj noge će ti ležati vjerni vučijak, gledajući prirodu i govoriti kako si ostvario sve što si želio.

A ja ću dalje sanjati snove da smo se bar sreli kao umjetnici, kakve bi snove zajedno sanjali. A opet možda da jesmo, možda bi sve samo ostali snovi…Ovako ja sam sanjala snove ti si ih pretekao u stvarnosti i na kraju oboje smo ispali umjetnici. Jedno da prirodu voli, drugo da o toj prirodi piše.

Stanislava. J.Nj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *