“Sine..” ,ruka joj je zastala dok je popravljala moju kravatu. Nikad je nisam znao staviti, kao ni masu stvari koje je ona radila za mene. Pomislih i nasmijah se. Uzeo sam je za obraze i poljubio joj snene oči.

“Majko…”, izustih i tek tada sam se sjetio da je zapravo htjela nešto da mi kaže. Dobro sam poznavao ton njenog glasa dok se pripremala da mi iznese nešto tipa “Trebao bi…Ili moždabi bilo bolje…” znao sam je tako dobro, ali ni blizu koliko je ona znala svaki moj pogled i uzdah. Svaki moj osmijeh. Sve, znala mu je uzrok i razlog. Nisam morao ništa da joj govorim.Ona bi pričala, a ja bih se svaki put divio pa kako uvijek zna kako i na koji način mi srce kuca, kuda mi misli putuju i šta mi dušu pritišće. Sve je ona znala.

“Kaži majko…nešto si mi željela reći?”-pomilovao sam joj obraze išarane ponekom borom. Tek ponekom na njenom prelijepom licu.

“Znaš, ipak mislim da si ga trebao pozvati”, dodirnula je moje ruke i nježno ih spustila. Zagledala mi se u oči i nasmijala se.

“Sjećaš se kako si se mjerio o moja ramena koliko si porastao, a vidi te sada, prerastao si me mali moj”, kao i uvijek davala mi je vremena da razmislim prije nego ishitreno i iznerviran počnem da psujem, ako mi nešto ne paše. Mada sam već odavno postao staložen,samouvjeren i jak . Naučila me da kontrolišem izlive bijesa, isfrustriran od djetinjstva nedostatkom pažnje onoga koji mi je bio sve u životu. Bio, kažem …jer više mi nije ništa, kao što ni ja njemu nisam bio, onda kada mi je sve zavisilo od njegove pažnje i njegove ljubavi.

Stavio sam joj prst na usne, a onda je jako zagrlio, da ne gledam u te oči koje su uvijek gledale da svima bude dobro, učile opraštanju i opraštale nemoguće.

“Ne, majko”, prošaputao sam joj u mirisne lokne.

“Ne mogu majko da zovem čovjeka koji je uništio svoju porodicu da svjedoči sklapanju mog braka i stvaranju moje porodice. Žao mi je , ali ne mogu.”

Zagrlila me je čvrsto, naslonila svoju nježnu glavu na moje grudi, taman tolika je bila. Šačica nježnosti, a unutar tog malog bića sva snaga svijeta .

Čuo sam njen uzdah na mojim grudima. Nije nju boljela njena sudbina i neostvareni snovi. Boljelo je što sam ja ostao zakinut za ono najvrjednije , za ljubav, pažnju, za šutanje lopte, za ubacivanje trojki u koš. Zakinut sam bio za sliku roditelja koji se drže za ruke. Zakinut za poglede ljubavi upućene jedno drugom. Zakinut za ono ortačko vrijeme između oca i sina. Ustvari, između tate i sina. Jurio je između dječaka u sebi do neiživljenog mladića, pa dosezao do zabrinutog i namrgođenog starca, umornog od života i padova. A ja, ja sam bio tu , stajao po strani i čekao da sva ta stanja prođu . Da odraste , da prestane biti razmažen i sebičan, da se zasiti momačkog života (onog kada bi postajao nasmijan i neko drugi. Živnuo bi i postajao nezaustavljiv kao vihor. Jurcao, kao da ga sam đavo goni). Ja sam strpljivo čekao…i čekao….

Kupovao je moje vrijeme svime što bi mu palo na pamet da bi me vidio srećnog. A ja sam i dalje bio nezadovoljan , namrgođen, nesrećan. Sve do momenta kada bi me primjetio,saslušao, nabacivao mi loptu koju sam junački pucao ka golu. Tada bi moj osmijeh bio veći od zemaljske kugle. Srce bi mi lupalo nenormalnom brzinom, a moje samopouzdanje je raslo i raslo. Ali to ne bi trajalo dugo, opet bi se zavlačio u svoju ljušturu nepristupačnosti i nestajao iza okvira svojih misli, sve dok ne bi našao sebi pogodnog sagovornika , a ja , ja sam opet sjedio po strani i posmatrao. I čekao….Čekao da odraste i zaviri malo dublje u sebe , ali i da pogleda u moje oči i vidi sve ono što je ona uvijek vidjela, čak i onda kada bih ja mislio da je zaokupljena nekim svojim mislima i nekim svojim snovima. Ali ne, ona ni tada ni nikad nije bila potpuno svoja. Uvijek je bila više moja, uvijek sam ja bio njena molitva, njena briga ,njena snaga i njena ljubav. Čitala je i učila, tražila način kako da mi nadomjesti sve ono što mi je falilo. Sve ono što mi je nedostajalo za osmijeh, za ispravljena ramena , za ponos u njedrima. kako se samo borila, koliko je samo davala , a ja sam opet tražio više, tražio nemoguće od nje i od sebe, kao da nisam bio svjestan da mi možemo uticati samo na sebe, ali ne i na njega. Da se ne vrijedi njemu prilagođavati, ugađati da bi on bio raspoložen i u svom tom raspoloženju možda i nama podijelio šačicu pažnje ili nas bar primjetio da smo tu. Da postojimo, da osjećamo , da smo satkani od krvi i mesa, da nam treba ono nešto za sreću, a to nešto je bilo vrijeme i pažnja, nikako pokloni i novac.

Prekinula je moje razmišljanje : ” Sine , vrijeme je da krenemo. Ona ne zaslužuje da te čeka, ne zaslužuje da kasniš , nikada , a danas pogotovo”, nasmiješila se, pomilovala moje obraze . Uputila mi pogled pun ljubavi i ponosa. I sve moje mračne misli su nestale. On ne zaslužuje da uopšte mislim na njega nikad, a pogotovo ne danas.

“Majko , obećao sam ti da nikad neću dozvoliti da joj bilo šta ugasi osmijeh . Sve dok je u mojoj moći, dok je u mojim rukama činiću sve da bude najsretnija na svijetu. Učila me najbolja . Učila me šta je ljubav i kako se žena voli., kako se prema njoj ophodi, učila si me šta treba a šta nikako ne treba. Obećavam ti da ću biti sve ono što on nije bio. “

“Ako sine, ako …Onda će majkina svrha života biti vrijedna, onda ću znati da sam sve dobro radila . Da sam usadila ljubav i dobrotu u tvoje toplo srce koje je i samo od sebe takvo. Nikad nemoj zaboraviti žene su nježna bića, pažnja i ljubav su im potrebne svakog dana, svakog časa. Ona je stub sine, kruna i sve najljepše. Zato sam ti rekla da prsten na ruku staviš samo onoj od koje nećeš bježati nego ćeš od svega bježati njoj. U čijem ćeš prisustvu biti srećan i ispunjen. U čijem ćeš se pogledu ogledati i biti velik kao nebo, a ona u tvojim očima vidjeti siluetu najljepšeg bića. Znaš mili moj, žena ne može da poružni ako je voljena, samo žena kojoj patnja ispuni dušu postaje ružna, pogrbljena, monotona, beživotna. Samo tako. Čuvaj joj ljepotu, dušo da bi u toj ljepoti uživao.”

“Kako tebe mila moja nedaće poružnile nisu, pogledaj se kako si mi lijepa , staričice moja “, okrenuo je prema ogledalu i stao iza nje . Ljubav je iskrila iz očiju.

“Nije me poružnio niko sine moj, jer sam imala tvoju ljubav, tvojim očima gledana, tebe gledajući ja sam cvjetala.”

A, on……

Stajao je kraj ulaza u crkveno dvorište , skriven iza debla drveta sa flašom u ruci i posmatrao kako izlaze iz auta njih dvoje. Mladić je otvorio vrata svojoj mami, pružio joj ruku pri izlask, a zatim obgrlio njena ramena, poljubio je u kosu i tako zagrljeni krenuli ka Crkvi.

Potegao je veći gutljaj žestokog pića, rukavom obrisao suze koje neumoljivo padale na izborane obraze i zaustavljali se na neurednoj bradi. Sve što je radio bilo je da uništi onu koja ga je voljela, koja je trpila sva njegova sranja i godinama pokušavala sačuvati porodicu i dom. Ukazati mu na prave vrijednosti i šta je u životu najveća sreća. Nije bio sposoban da voli, da živi život dostojan čovjeka. Svuda je bio samo ne u domu. Njemu su sreću činili dugi šuplji razgovori, u kojima je mogao da istakne sve ono čega bi se pametan stidio, a budala se time hvalila. Važno je bilo da neko pomisli da je sila od čovjeka, da je budala kakve nema. Hvalio se svim svojim glupostima i slični njemu su ga slušali sa divljenjem a njemu je ego rastao .Nije se obazirao na to što njegov sin sluša sve te njegove “faca stvari koje je radio”.Otac za primjer .Dok su se normalne tate borile da djete nauče šta valja, on je sa ponosom prepričavao ono što ne valja. I mislio da će i u njegovim očima tako porasti kao što je rastao u očima onih kojima je pogled bio zamagljen od krvi prepune alkohola. Sada je tu gdje gdje mu je mjesto gdje je oduvijek i bio, gdje se osjećao najbolje. Kraj flaše alkohola u društvu takvih kao on. Tu je bio, mogao je biti sa njene druge strane i ponosno koracati ka oltaru, vodeći svog jedinog sina prema najvažnijem cilju u životu, vodeći ga ka ljubavi i tome da nikada ne bude sam . Tamo gdje će se njegova loza proširiti i nastaviti dalje i kad njega jednom ne bude. Ona je mogla sve . I da trpi i da se nada, da vjeruje da će i njega ljubavlju preobraziti. Nije uspjela, ma nije na njoj ni bilo da ga odgaja. Trebala ga odgojiti ona koja ga je rodila.Ali nije , nisu… Šta je ona tu mogla, ništa…Mogla je samo da svu svoju ljubav na kraju usmjeri na jedino vrijedno što joj je on dao. I vrijedilo je. Ona je uspjela , on je uspio. Ali čovjek sa neurednom bradom i flašom u ruci nije uspio ni u čemu sem da i dalje sjedi u društvu pijanih budala i da im pripovijeda svoje “faca priče” i dalje …Jedne te iste i tako u nedogled….

Izgubili su se u masi koja ih je čekala, sa osmijehom na licu prilazio je oltaru čekajući onu kojoj će od života napraviti bajku. Nisu primjetili pogled čovjeka koji je uništavajući njih, uništio samo sebe. A on, nije znao , nije mogao da shvati zašto sada nije srećan i zadovoljan sa svom slobodom koju godinama ima, oslobođen od obaveza roditeljstva i bračnih dužnosti, odavno već ne polaže nikome račune, a mijenjao bih svu slobodu za sve njene pridike i za njegov osmijeh, samo da je mogao, ali nije….Gorak okus tečnosti podsjetio ga je da se odavno već predao poroku koji ga je uzeo pod svoje. Nije bilo povratka, a sve i da jeste, on se nije imao više kome vratit…….

Stanislava J.Nj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *