Ponoć je i napolju sem ulične svjetiljke ništa svijetlo nije . Nema ni zvijezda, a mjesec žuti se sakrio iza oblaka sivih. Kiša rominja, a ja osjećam spokoj nakon bezbroj nemira i bura koje mi dušu razoriše na sitne dijelove, na paramparčad i onaj 21 gram duše rastaviše u miligrame pa svakome ode po nekoliko njih.

Čekam da se sastavi i ona i ja pa da u tim malim gramima preguramo dane čežnje koji slijede. Da u nadi provodimo noći sanjajući zagrljaje, smijeh i suze. I poglede i uzdahe i sve ono što ljudsko biće prati kroz pusta i rodna polja života. Šapućem tami i smiraju noći: ” Prošlo je . Ovo je prošlo. Šta mi sada spremaš putniče živote?” Pitam ga, a on ćuti. I da može da kaže vjerovatno ne bi rekao, jer nije nikad nikome pa zašto bi meni. A i ne bih da znam. Pa da me slutnje progone i muče, da čekam dan i sat nečega što će opet doći da mi rastavi dušu na miligrame ili onog što će ovaj 21 gram duše da nosi na krilima sreće.

Ne bih da znam, jer čemu onda sve . Ne bih imala čemu da se nadam i šta da sanjam . Bilo bi to kao da čitam knjigu na preskok tražeći smisao i kraj. A nikad nisam, nisam iako sam mogla. Uvijek sam strpljivo čekala kraj, ploveći neslućenim stranicama i slovima neizvjesnosti.

Stanislava J. Nj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *