Saznao sam istinu tek kada su i oni otišli Bogu na istinu. Pitam se jesu li te sreli tamo, jesu li te mogli pogledati u oči. Da li ste uopšte na istom mjestu ili oni svoje grijehe nisu okajali. Možda se oni i ti nikada nećete sresti, ali ti i ja hoćemo , jednom kada za to dođe vrijeme, obećavam ti. Obećavam da ću živjeti život dostojan da jednom mogu stati pred Boga i tebe. Znaš, nisam te zapamtio, samo ponekad neki miris zaliči na neko prošlo vrijeme, na nekog veoma važnog, na to da nisam bez korijena i bez materice. Da me nije donijela roda, nego da sam rastao tik ispod tvog srca.

Rekli su mi….da si nastradala u saobraćajnoj nesreći. Oni su me othranili. Ne mogu dušu griješiti pored njih mi nije manjkalo ničega. Sve sam imao i ljubav i materijalno. Odgajali su me strogo, oficirski, ali su napravili čovjeka od mene. Većeg i boljeg nego što su oni ikada bili. Falila mi je tvoja ljubav, lik moje majke, falila si mi ti. Otac nije, kako da mi fali neko koga nikada nisam upoznao. Kako da mi fali neko ko me nije želio, ni mene, a ni tebe poslije saznanja da postojim i ja.

Bila si mlada, student. Otišla iz stroge porodice u slobodu, u veliki grad.Tu slobodu si iskoristila maksimalno, samo naivno na svoju štetu. Ili si samo tražila ljubav, onu koja ti je nedostajala. Zaljubila si se i začela mene. novi život od kojeg nisi odustajala, za koji si se borila. Lavovski borila. Toliko da su i deda i baba prihvatili , nisu imali izbora. Prvi put nisu. Rodio sam se. Zavoljeli su me, prihvatili. Odlučili mimo tvoje volje da me oni odgajaju ,a ti da nastaviš studije. Otišla si daleko od mene, nas. Otišla da bih stvorila bolju budućnost i obezbjedila sebi i meni srećniji život i samostalnost. Ali, elem…..

Zaljubila si se i ponovo povjerovala i ponovo pogriješila. Ovaj put se u tvoju utrobu uselila djevojčica, moja sestra koju nikada nisam upoznao.Ali, nadam se da jednom hoću….Vjerujem i želim…..

Nisu ti oprostili ponovnu grešku i tvoju naivnost koja te je pratila kao vjerni žig sudbine…A, samo si željela da voliš i budeš voljena….I opet si bila ostavljena…I ti i ona….Neželjena kao i ja.

Baka i djed su pustili da se rodi…Ali nju ni oni nisu željeli. Nisu ti oprostili ponovljenu grešku…. Dali su je na usvajanje mimo tvoje volje…. Plakala si, sjećam se….Nisam razumio zašto, nisam znao….A sad znam da, kad sam te posljednji put vidio nisi bila sama. I ona je bila sa tobom, dva srca kucala su u tebi…Njeno i tvoje…..Otišla si, čvrsto me grleći na rastanku….Sjaćam se mirisa i suza…Lik ti ne pamtim, sem onaj sa slike…Pamtim ti mekoću obraza, i pamtim zagrljaj…Pamtim šapat u kosi, ali ne pamtim riječi…..

To je magla mog djetinstva, presječena pupčana vrpca i amputirano srce jednog dječaka. Dječaka koji je sve imao, a ništa imao nije….Imao je laž….i imao je bol, nedostajanje i njih dvije…negdje tamo daleko….Jednu na nebu, jednu ko zna gdje…..

Sjećam se…plakali su. Govorili da su pogriješili, da nisu znali…..Nisam razumio.

Mama se više neće vratiti, rekli su mi… i kasnije su te rijetko spominjali. A ja se nisam usudio da pitam…

Bilo je puno ljudi….

“Nesreća, šta ćeš “, govorili su…. Odveli su te negdje, a ti si spavala. Tako su mi rekli, mada te nisam vidio. Nije niko….

Kad sam odrastao malo usudio sam se da pitam… saobraćajna nesreća rekli su mi….Dešava se… Bio sam uskraćen za istinu, sad to znam….Tada nisam znao….

Otišli su i oni. Ovaj put sam znao da je taj odlazak za zauvijek ili do nekog tamo susreta na nekom drugom mjestu u nekom drugom životu. Prvo jedno , pa drugo….Ali opet prebrzo….Ostao sam sam, više nisam imao nikoga. Siroče od rođenja, valjda mi je tako suđeno.

Počeo sam da istražujem, crnu hroniku, neke vijesti iz te godine. Neke saobraćajne nesreće…nešto… tražio sam noćima, danima…. i našao sam…..

Mlada djevojka se bacila s mosta….. Studentiknja sa najboljim prosjekom… Iza nje je ostalo dvoje djece….i kako to često zna da bude u novinarskom svijetu, da bi se tiraž rasprodao…pisalo je …sve….čitao sam i nisam vjerovao…..A znao sam da je ona u pitanju….Osjećao sam to….Samo mi nije bilo jasno kako dvoje djece..Ko je drugo dijete…Ko je ona? Suze su mi maglile pogled, kvasile lice i prsa, tipke laptopa bile su mokre….Bujica rijeke, sve ono neisplakano, sve što sam gušio godinama, jer sam muško, jer tako treba……Morao sam saznati istinu, po cijenu svega. Počeo sam da rovarim po dedinim stvarima, tražio nešto, neki dokument, isječke iz novina, slike, dokaze, nešto. Razbacivao sam papire, šutao kutije i sve što bi mi pod noge došlo. Onda sam sjeo na pod, rukama prekrio oči i zaridao…na sav glas…..

Našao sam isječke iz novina, našao papire o usvajanju moje sestre po mami, našao njeno pismo u kojem ih preklinje, moli za oproštaj….našao i dedino kratko : ” Ne! Ovaj put ti nećemo oprostit, ovaj put će biti po mom”

Našao sam i jednu sliku, crno bijelu. Njih dvije na njoj. Našao i jednu ona i ja…Našao i gorko zaplakao….

Rekli su mi…..

sve…sem istine…..

Stanislava J.Nj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *