Neki dan skrolajući po instagramu vidjeh jednu objavu na kojoj je između ostalog pisalo da pokazatelj izgrađenosti jednog društva nije u broju otvorenih tržnih centara niti to koliko imamo automobila parkiranih ispred kuće niti na kojim sve egzotičnim destinacijama možemo priuštiti odmor već trenutak kada osobe s poteškoćama budu mogle bez poteškoća da se osjete dijelom društva.

woman standing near person in wheelchair near green grass field
Foto: Unsplash

Da se zamisliš duboko. Protekli dan vraćam se kući s posla i prolazim uskom ulicom na čijem trotoaru se nalazilo mnoštvo parkiranih automobila. Automobili prolaze, ja kao pješak moram sići s trotoara da bih uopće mogla proći. Samim tim smetam i automobilima koji prolaze. U tom trenutku mi kroz glavu prođe misao kako tuda prolaze osobe koje se kreću u kolicima ili možda neka majka koja gura u kolicima svoju bebu?

Potom se nastavi u smjeru da mnoge osobe u kolicima uopće ne mogu prići nekim institucijama, prodavnicama, ulicama jer s kolicima se ne može uz stepenice, a alternativnog ulaza – nema! Dotad mi nisu često takve misli svraćale, ali kako imam prijatelja koji imaju poteškoće u kretanju, svakim danom sve više mislim s koliko prepreka se ti ljudi susreću. I osjetim zahvalnost što me moje dvije noge služe i više nego dobro.

two man talking to each other on grass field
Foto: Unsplash

Ove godine spletom okolnosti upoznah djevojku preko instagrama koja mi kroz razgovor reče da ne čuje. Pitah je da li je rođena bez sluha, odgovori da nije već da je zadnjih godinu dana izgubila sluh. Mlada djevojka. Nenaviknuta na svijet tišine. Razgovori s njom uvijek zanimljivi i duboki. Ali priznajem da nisam razmišljala o tome kakvih poteškoća ima osoba bez sluha, pogotovo osoba koja je naglo izgubila sluh. Sve dok na jednoj njenoj objavi ne vidjeh pametni sat koji uvijek nosi na ruci i koji joj kaže služi kao alarm. Alarm?! Tad mi se „upalila lampica“ u glavi.

Kako se osobe bez sluha uopće bude ujutro za posao, školu, fakultet?! Kako se javljaju na telefon? Kako znaju da im neko zvoni ili kuca na vrata – kad ne čuju?!

grayscale photo of woman holding dog
Foto: Unsplash

Pitanja su se množila, a odgovore mi je dala upravo ta djevojka. Pametni sat ili narukvica imaju vibraciju, alarm kad zvoni, sat i narukvica vibriraju i osobu bude, bez upotrebe zvuka. Na telefon se ne javljaju osim na videopozive kada mogu čitati s usana sagovornika šta pričaju. U tom trenutku se sjetih ove godine i online nastave koja je zadala mnoge probleme i „običnim“ učenicima i studentima i shvatih da je mnogo teže bilo ovima koji ne čuju.

Kada im neko zvoni ili pokuca, unutar kuće se oglasi svjetlosni signal koji signalizira da je neko pred vratima. Ostala sam u šoku. Toliko poteškoća, a s druge strane toliko volje za životom u tim osobama. Nakon svih ovih misli, javila mi se ideja i kako olakšati bar malo ovim ljudima svakodnevnicu. Jer ja ne bih bila ja kada ne bih u pozadini dok slušam nečiju životnu priču razmišljala kako da toj osobi olakšam i pomognem.

Svi danas gledamo klipove na Youtube-u. Mnogo naših youtubera, blogerica, influencerica snima videe. Osobama sa slušnim poteškoćama nije uvijek lahko čitati s usana ono što prezentujete u videu, a ako Vi u pozadini pričate ili nešto objašnjavate, a ne nalazite se na ekranu, onda, nažalost, ove osobe nemaju mogućnost da „čuju“ šta to vi pričate ili objašnjavate. Mislite na to idući put kad budete snimali video. Ubacite titlove na našem jeziku. Ako možete ubacivati na stranom, možete i na našem. Omogućite svima da mogu pratiti vaša videa, a ne samo onima koji čuju. Nedavno otvorih još jedan nalog na instagramu. Cilj mi je da napravim svoju čitalačku zajednicu, da zajedno čitamo, pišemo, analiziramo. Jučer uradih prvu recenziju.

Dok sam se spremala i razmišljala kako da prezentujem na najbolji način knjigu pratiocima a da im to bude zanimljivo, sjetih se da snimim čitanje jednog odlomka knjige. Odustadoh brzo od te ideje jer nisam imala dovoljno vremena da uradim i titlove na video. A kakve koristi od videa kada moja prijateljica neće moći čuti šta ja to čitam?! Zato se odlučih ipak na pisani trag, da recenzija bude dostupna svima, a ne samo onima koji imaju privilegiju da čuju.

Zahvalna sam ovoj godini jer sam upoznala jednu različitu osobu od svih na koje sam dotad navikla. Potakla me na razmišljanje i, još bolje, na djelovanje. Ako mogu ja kao pojedinac, mogu i ostali. Mislite na druge kada nešto radite, pogotovo ako taj rad prezentujete na društvene mreže. Nemaju svi tu privilegiju da vas čuju, a i vi sami sutra tu istu privilegiju možete izgubiti.

A šta je sa osobama koje ne vide? S osobama s Down sindromom, s autizmom, osobama koje boluju od rijetkih bolesti? Razmišljamo li kako njih učiniti dijelom društva bez da se osjećaju neugodno, ugroženo, zapostavljeno? Ako je „običnoj“ djeci bilo teško navići se na online nastavu, kako su se onda navikla djeca sa poteškoćama u razvoju? Sve su to pitanja čiji odgovori me guše, dileme o kojima bi se mogao napisati magistarski rad, dileme koje zaslužuju i više nego jednog članka. Ovo je samo jedan mali dio kojeg sam se sjetila dok sam pisala ove redove. 

Kako da se popravimo idućih godinu dana? Ova godina se baš i nije proslavila sa svime što je donijela. Ali to ne znači da mi nismo bili dobri ljudi i mi nismo mogli da je učinimo boljom. Mogli smo, možemo još uvijek, ostalo je još samo nekoliko dana do kraja, a moći ćemo i ubuduće. Tolika tehnologija, a niko nas nije naučio da mislimo na druge jer nemamo svi iste mogućnosti.

Evo ja ću početi od sebe. Cilj za 2021. bit će da naučim znakovni jezik kako bih se sutra mogla sporazumijevati sa osobom koja se služi tim jezikom u komunikaciji. Na društvene mreže neću postavljati videa bez titlova. Neću parkirati na trotoar i time ugroziti život onoga koji će da bi zaobišao moje auto morati sići na cestu kojom idu drugi automobili. Kad god mognem, pomoći ću i nekome olakšati život, svakodnevnicu. Prevest ću slijepu ili stariju osobu preko ulice.

Neću koristiti pirotehnička sredstva jer bi nečije dijete moglo imati traumu zbog efekta istih. Izaći ću na svake proteste na kojima se roditelji djece sa poteškoćama bore za prava svoje djece koja bi im trebala biti zagarantovana i ispunjena. A nisu. U svom sektoru ću gledati da olakšam onima u potrazi za obrazovanjem i znanjem. Pokušat ću kod drugih razviti svijest o osobama koje se svakodnevno bore za ono o čemu mnogi drugi i ne razmišljaju. Svojim primjerom pokazati da nekome možemo biti olakšanje umjesto tegobe, duga umjesto kiše. Evo neka ovaj članak bude prva stepenica ka tome.

Foto: Elmedina Hodžić

Poboljšajmo naše društvo vlastitim primjerom. Tek tada, kada se svi budu osjećali dobrodošlim u naše društvo, moći ćemo reći da smo napredovali, da smo unaprijedili uslove života, da smo se modernizovali. Jer džaba novi tržni centri, džaba pet automobila ispred kuće, bunda od krzna, putovanja na egzotične destinacije, ako ostanemo nesvjesni.

Evo novih 365 dana za učiniti nešto! Evo novih 365 prilika! Umjesto čestitke za Novu godinu, poželjet ću vam razvijeniju svijest, otvoreniji um, da vas ništa ne boli i da vam niko ne fali. Da u 21. stoljeću ne morate da se borite za svoja prava već da ta ista prava živite. 

Mojima Amri i njenom Husejnu, Zijadi, Merimi, Aldijani i njenom Kerimu.

Za Novu Priču piše: Elmedina Hodžić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *